Piše: Budo Simonović
Prvostepeno sudsko vijeće Višeg suda u Podgorici (predsjedavao sudija Milić Međedović), pred kojim je na optuženičkoj klupi sjedio samo Vidoje Golubović, nije na prvom suđenju uvažilo stanovište zamjenika višeg državnog tužioca Miodraga Latkovića da se u slučaju gnusne likvidacije Hasana Klapuha i njegove porodice u kanjonu Pive, u ljeto 1992. godine, radi o klasičnom ratnom zločinu.
Sud je smatrao da je u pitanju ubistvo sa predumišljajem i iz koristoljublja, pa je četvorici optuženih u odsustvu izrekao tada najveću moguću vremensku kaznu od po 20 godina zatvora, dok je Golubović zbog neprijavljivanja zločina (nepobitno je utvrđeno da on nije imao nikakvog direktnog udjela u ovom zločinu), dobio kaznu od osam mjeseci.
Vrhovni sud je, međutim, uvažio žalbu tužioca Latkovića pa je na ponovljenom suđenju krajem 1996. godine novo sudsko vijeće Višeg suda u Podgorici (predsjedavao sudija Petar Stojanovć) ponovo na po 20 godina zatvora (tada je to još bila najveća moguća vremenska zatvorska kazna), osudilo četvoricu zlikovaca: tada četrdesetčetvorogodišnjeg Zorana Vukovića, zvanog Zoco, dvije godine mlađeg Janka Janjića, zvanog Tuta, Radomira Kovača (38), zvanog Klanfa i Zorana Simovića (35). Svima njima, kao pripadnicima specijalnog odreda „Dragan Nikolić“, odnosno jedinice iz sastava Vojske Republike Srpske, suđeno je i ovog puta u odsustvu, dok je Vidoje Golubović zbog neprijavljivanja zločina opet osuđen na osam mjeseci zatvora.
Pravo je tako zadovoljeno, a pravda još čeka sve dok kazna ne stigne krivce. Zoran Vuković i Radomir Kovač su, istina, 1999. godine dospjeli pred Haški tribunal i zbog ratnih zločina osuđeni pred međunarodnim sudom – Vuković na 12, a Kovač na 20 godina. Pošto su i jedan i drugi već izdržali dvije trćine kazne, oba su se našli na slobodi, ali i jednog i drugog čeka dvadesetogodišnja robija zbog zločina u kanjonu Pive, koji, za čudo, nije ni spomenut tokom sudskog procesa u Hagu, iako je u to vrijeme, pored ostalog, postojala i međunarodna potjernica koju je Crna Gora raspisala za njima.
Pošto ratni zločini ne zastarijevaju, ista kazna čeka i Zorana Simovića, o kojem se odavno ništa ne zna, a kolovođa ove zločinačke družine Janko Janjić sam je sebi presudio. Nakon hapšenja Vukovića i Kovača, on se još neko vrijeme slobodno kretao po Foči, opasan bombama, i prijetio da će ih aktivirati ako mu se iko primakne ili pokuša da ga uhapsi. Pripadnici KFOR-a su 12. oktobra 2000. godine ipak pokušali da i njemu namaknu lisice. Uvrebali su priliku kad je Janjić ušao u stan kod brata, vjerovatno računajući da tu neće ostvariti svoju paklenu prijetnju. Janjić je, međutim, ugrabio da uđe u prostoriju u kojoj nije bilo bratove porodice i tu aktivira bombe i raznese se (tom prilikom su, kako je zvanično saopšteno, ranjena četiri Njemca, pripadnika KFOR-a).
Tek ako, i kad, Vuković, Kovač i Simović stanu pred lice pravde, odnosno ako dođe do novog suđenja, možda će se saznati zašto su tako podmuklo i svirepo digli ruku na ovu nedužnu, sasvim lojalnu muslimansku porodicu, koja je od tadašnje srpske vlasti u Foči imala uredne dozvole za slobodno kretanje, koja, uostalom, utočište nije potražila tamo gdje ga je tada tražila većina muslimana – nije se oslanjala na vjerske i nacionalne veze, već na ljudske, prijateljske i komšijske.
A samo njihovi dželati znaju da li je onog sumračnog ljetnjeg dana 1992. godine na mostu na Pivi obarač vukla nacionalistička mržnja i zaslijepljenost, ili je uz sve to bilo i pohlepe.
Sjutra: I SPORA PRAVDA BOLjA OD NEPRAVDE
I dalje počivaju u Nikšiću
Posmrtni ostaci porodice Klapuh i dalje počivaju na periferiji nikšićkog gradskog groblja, gdje su privremeno sahranjeni nakon zločina. Iako je bilo obećanja i sa najviših mjesta u državi, još nije ništa učinjeno da se oni prenesu i sahrane u Sarajevu po želji Hasanovog i Feridinog sina Ferida.